utorak, 22.12.2009.

6. poglavlje

Dva tjedna nakon...

Matt Doughtry's POV

Otvorio sam oči i ugledao crnokosu djevojku kako spava kraj mene. Podignuo sam plahntu i pogledao u pod ne bih li slučajno pronašao bokserice koje su nestale večer prije. Shvativši da ih neću tako lako pronaći, s obzirom da mi je cijela soba bila puna odjeće, otvorio sam ladicu i izvukao bokserice iz nje koje sam obukao. Iznenada sam osjetio kako me netko uhvatio za stražnjicu. Poskočio sam i zbunjeno se okrenuo. Primjetio sam crnokosu curu ispred sebe bez odjeće na sebi. Pogledao sam je od glave do pete, te joj se nasmiješio.
„Hej, mali!“ –namignula mi je, te me pogledao svojim tamnim očima.
„Hej.“ –uzvratio sam.
„Jesi li za jutarnju igricu?“
„Dušo, vrijeme bi bilo da ideš doma.“
„Zašto nisi raspoložen?“
„Trebao bih se spremiti za posao.“
„Hoćeš li me onda nazvati večeras da se malo zaigramo?“
„Da!“ –nasmiješio sam joj se. „Samo sanjaj, lutko!“
Nasmiješila mi se i počela skupljati svoju odjeću sa poda, a ja sam potražio što obuću u ormaru. Kad se cura kojoj se ne mogu sjetiti ime spremila, izašli smo zajedno iz sobe i otpratio sam je do izlaza. Otvorio sam joj vrata, a ona me poželjela poljubiti u usta. Na sreću sam se pomaknuo i utisnula mi je poljubac u obra. Nasmiješio sam se i zalupio vratima, te ih zaključao kako bih se osigurao da me više neće dobiti. Duboko sam uzdahnuo i pogledao ispred sebe, te poskočio od straha kad sam ugledao Rose nedaleko od sebe.
„Čovječe, Rose!“ –frknuo sam. „Mogla si se najaviti!“
„Vrijedilo je ne učiniti to samo kako bih ti ugledala preplašeno lice!“ –zahihotala se.
„Koliko već stojiš ovdje?“
„Dovoljno dugo da vidim kako si joj zalupio vrata pred nosom.“
„Nisam!“
„O, jesi!“
„Dobro. Jesam!“ –podignuo sam ruke u samoobrani. „Cura želi da ju nazovem!“
„Što si očekivao, Matt?“ –sjela je na trosjed. „Ovo je petnaesta cura koju si doveo ovdje i trebao si znati da će jedna htjeti da ju nazoveš!“
„Ja tražim cure koje misle isto kao i ja!“
„Očito si naletio na jednu koja ne razmišlja kao i tu! Misliš ju nazvati?“
„Šališ se?!“ –frknuo sam i krenuo prema sobi. „Ovo je zadnji put da ju vidim!“

Rose Butler's POV

Poželjela sam nešto reći, ali odlučila sam se suzdržati od komentara. Odmahnula sam glavom i dignula se sa trosjeda, te upalila televiziju. Naravno, stavila sam glazbeni program pošto ujutro nikada ne bi bilo ničeg zanimljivog za gledati. Krenula sam napraviti kavu. Nekako mi je postala rutina svako drugo jutro raditi kavu i za Matta i za sebe iako sam večinom to radila za sebe s obzirom da je Ashlee uživala u snovima u ovo doba jutra. Stavila sam šalice, šećer i tetrapak mlijeka na stol, te pričekala da se voda zagrije kako bih u lončić promješala kavu.
„Znaš, Rosie, jesam li ti ikad rekao da je tvoja kava najbolja?“ –Matt se nagnuo na sudoper i pogledao me nasmiješeno.
„Kava k'o kava, ali hvala.“ –rekla sam mu.
„I, jesi li pronašla nekog papka?“ –upitao me.
„Baš kad sam mislila da mi se počinje sviđati kao osoba, mora mi dokazati da sam pogriješila!“ –zaklopila sam oči i duboko uzdahnula pokušavajući se smiriti.
Poželjela sam ga udariti vrelim loncem, ali morala sam se suzdržati iako mi je malo trebalo da potpuno puknem.
„NISAM, Matt, ali javit ću ti kad nađem dobrog dečka!“ –prostrijelila sam ga pogledom.
„Misliš, papka?“ –nasmiješio mi se.
„Ideš mi na živce, budalo!“ –udarila sam ga šakom u rame. „To što svi nisu veliki frajeri kao i ti, ne znaći da su papci!“
„Znaći, misliš da sam frajer?!“
„Ja ne mogu više ovako!“ –odmahnula sam glavom i sjela za stol. „Molim te, ako misliš pričati sa mnom, nemoj mi spominjati dečke, ok? Javit ću ti kad ga nađem i onda ćeš biti luzer!“
„Zapravo ćeš ti biti luzerica kad shvatiš da savršen dečko ne postoji!“
„Znam da ne postoji, ali postoje osobe koje su puno bolje od tebe. Dokazat ću ti to!“
„Dobro!“
Nisam mogla opisati osjećaj koji mi je prolazio tijelom kad sam ga promatrala kako mi se smiješka. Odmahnula sam glavom i prislonila glavu na ruku samo kako bih se pokušala smiriti, ali u onom sam trenutku poželjela baciti stvari koje su se nalazile na stol, na pod. Umjesto toga, brojala sam do deset i duboko uzdahnula. Pogledala sam krajičkom oka, te podignula šalicu i popila malo kave.
„I kako ti je na poslu, Matt?“ –upitala sam ga.
„Dobro. Navikao sam se raditi dvanaest sati svaki dan!“ –odgovorio je.
„Teško je?“
„Ne previše. Malo je zamorno bilo na početku, ali kasnije ti to postane normalno!“
„Radiš li puno?“
„Kako – kad! Ponekad se zna desiti da se samo vozikaš uokolo, a ponekad da rješavaš probleme!“
„Svaka ti čast što imaš toliko volje za raditi ovaj posao!“ –rekla sam mu. „Meni se čini da ondje ne bih izdržala ni pet sati!“
„Ja, na primjer, ne bih izdržao objašnjavati ljudima neki grad, ali izgleda da ti to voliš!“ –uzvratio je.
„Ukusi se razlikuju.“ –nasmiješila sam mu se.
Klimnuo je glavom i nasmiješio mi se.
„Oh, kako predivan osmijeh ima!“ –zastala sam gledajuti ga.
Imao je rupice na obrazima kad bi se nasmiješio, a to sam najviše voljela kod dečkiju. Odmahnula sam glavom i zbunjeno pogledala ispred sebe.
„Što to radiš, budalo?!“ –upitala sam samu sebe. „Nemoj padati na njegov osmijeh!“
„Kad ti ideš na predavanje?“ –iznenada me prekinuo Matt.
Okrenula sam se prema njemu i zbunjeno ga pogledala. On je podignuo obrvu i nakrivio glavu pokušavajući shvatiti zašto ga promatram na onaj način.
„U osam ujutro su mi svaki dan predavanja.“ –odgovorila sam mu i brzinski pogledala ispred sebe. „Skuliraj se, Rose! Nećeš valjda dopustiti da te osmijeh nekog ženskaroša obori s nogu?!“
„I do kad danas traje?“ –uzvratio je pogledavši me nasmiješeno.
„Nemoj se smiješkati, molim te!“ –ponavljala sam u sebi. „Na svu sreću, samo do dva! Ti, do kad radiš?“
„Do tri, ali mislim da ću kasnije doći doma jer idem na piće s dečkima s posla.“
„Lijepo. Drago mi je što si se uklopio u društvo!“
„Ma da. Dečki su jako dobri i simpatični, pogotovo moj partner!“
„Stariji je od tebe?“
„Da. Samo dvije godine, ali je iskusniji! Poznaje napamet cijeli grad!“
„Upoznat ćeš ga i ti. Nije da je previše velik!“
„Istina. Svašta mogu naučiti od njega!“
„To je odlično!“

Matt Doughtry's POV

„A i on može svašta naučiti od mene!“ –rekao sam joj nasmiješeno.
Zbunjeno me pogledala podignuvši obrvu. Naravno, nije shvaćala o čemu pričam, a uostalom, nije ni mogla znati o čemu ja razmišljam.,
„Prije tri godine se rastavio i ima dijete od šest godina.“ –započeo sam. „Sve je to ok, ali na neki način je glup što je dopustio da mu cura zatrudni premlada!“
„Pa što?“ –slegnula je ramenima. „Barem je bio uz nju neko vrijeme!“
„Svaka mu čast. Mislim da ne bih mogao biti toliko dugo s nekom curom pogotovo ako ona zatrudni! To bi značilo da moram biti zalijepljen za nju do kraja života!!“ –stresao sam se.
Na samu pomisao na to mi se povračalo. Pogledao sam u Rose koja je samo odmahnula glavom, zakolutala očima i frknula.
„Ti si totalno drugačiji dečko koji se očito boji vezati se za nekoga.“ –rekla mi je, te ponovno odmahnula glavom. „Mislim da je tvoj partner stvarno dobar dečko. Rijetki bi ostali uz djevojku. Neki se preplaše!“
„Naravno. Ti ne znaš kako je to biti s jednom curom duže vremena!“ –uzvratio sam.
„Imaš pravo. Ne znam i ne želim znati! Ja inače volim dečke, a ne cure!“ –nasmiješila mi se. „Uostalom, Matt, imam osjećaj da bi se ti mogao zaljubiti uskoro, ali vjerojatno ćeš se i tada preplašiti!“
„Ne, draga moja, Rosie! Nema teoretske šanse da ja dopustim bilo kakvoj curi da mi uđe u srce!“ –odmahnuo sam glavom.
„Čudan si ti dečko, Matt Doughtry!“ –dignula se sa stolice, te obukla jaknu koja je bila bačena na trosjedu. „Vidimo se kasnije, Matt!“
„Da te ja odbacim na faks?“ –upitao sam ju dignuvši se sa stolice.
„Nema potrebe.“ –otvorila je vrata kuće. „Volim hodati!“
Klimnuo sam glavom i nasmiješio se, a ona je zalupila vratima.
„Samo ti nastavi hodati i guzica će ti biti lijepo zaobljena!“ –uzvratio sam.
Ne razumijem zbog čega su mi i Larry i Rose rekli da ću se uskoro zaljubiti. Nema šanse da ću se ja zaljubiti jer... ljubav je sranje. Rađe ću uživati kao solo i imati koliko god cura poželim, bez vezanja. Svaki put kad bih se vezao bi me ta cura povrijedila. Ponekad moraš biti hladan prema njima kako bi tebi bilo puno bolje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.