Mjesec dana kasnije...
Rose Butler's POV
Stajala sam u sobi i spremala svoje stvari u kutijama. Cijela je soba bila skoro prazna, ali puna raznim kutijama. Bila sam već u trećem mjesecu trudnoće i trbuh mi se počinjao vidjeti. Znala sam da nemam više previše vremena i da mi široka odjeća neće pomoći u sakrivanju trudničkog trbuščića. Unatoč tome što su me i Ashlee i Larry svakodnevnog nagovarali da priznam Mattu za bebu, nisam to učinila i zbog toga su se često znali naljutiti na mene, ali nije me bilo briga. Radilo se o mome životi i mislim da ih se to ne bi trebalo ticati unatoč tome što su mi bili prijatelji.
„Hej, Rose...“ –iznenada su se vrata otvorila.
Okrenula sam se i ugledala Matta iza sebe koji je šokirano gledao u moju polupraznu sobu.
„Što je ovo?“ –upitao me iznenađeno.
Spustila sam pogled. Nisam mu nikada rekla da se namjeravam vratiti kod kuće i da se možda nikada više ovdje neću vratiti. Svaki put kad bih u zadnjih mjesec dana pokušala popričati s njim o tome nešto bi me zaustavilo i blokiralo. Nisam bila toliko hrabra, a niti u onom trenutku nisam mogla ništa reći. Srce mi je udaralo sve brže i brže, a knedla mi se stvorila u grlu.
„Rose...?“ –prozvao me.
„Ja...“ –započela sam, ali nikako nisam mogla nastaviti pričati dalje.
Tako je bilo svaki put kad bih pomislila na to da bih mu trebala reći kako se selim i vraćam obitelji. Podignula sam pogled prema njemu, a on je promatrao upitnim izrazom lica. Imala sam osjećaj da mi je srce počinjalo kucati puno jače nego prije nekoliko sekundi.
„Odlazim...“ –rekla sam napokon, ali mi se čudan osjećaj pojavio u trbuhu.
„Odlaziš?“ –podignuo je obrvu. „Gdje?“
„Vračam se u rodni grad, Matt.“
„Zašto?“
„Tata treba pomoć. Još neko vrijeme ne može raditi. Na bolovanju je i... radit ću neko vrijeme kako bih mu pomogla s novcem.“
Nisam lagala, a nisam mu ni rekla cijelu istinu. Tati je stvarno trebala pomoć. Hanna radi i ide na faks, pa im trebam.
„Što ćeš sa faksom?“
„Dogovorila sam se sa dekanom da ću dolaziti samo na ispitima.“
„Onda se vračaš ovamo kad ti tati bude bolje?“
Odmahnula sam glavom, a on je klimnuo.
„I kad si odlučila otići?“ –upitao me.
„Prije mjesec dana.“ –odgovorila sam jedva.
„I kad si mi to mislila reći?!“ –povisio je ton.
„Matt...“
„Prije nego odeš?!“
„Matt...“
„Idi k vragu, Rose!“ –podignuo je ruke i izašao iz sobe udarivši vratima.
„Matt, čekaj!“ –istrčala sam za njim, a on je već izlazio iz stana.
Ashlee je zbunjeno pogledala u mene, a ja sam potrčala prema vratima. Primijetila sam da se već spustio niz stepenice. Uzdahnula sam i zatvorila vrata. Odlučila sam ga pustiti na miru sve dok se ne vrati kod kuće.
Ashlee McCaleb's POV
„Rose, je li sve u redu?“ –upitala sam ju.
Odmahnula je glavom i otišla u sobu. Dignula sam se sa trosjeda i krenula saznati što se dogodilo u manje od pet minuta. Matt je izgledao bijesno dok je izlazio iz kuće, ali u njegovim sam očima vidjela i tugu. Otvorivši vrata Roseine sobe ugledala sam ju kako stoji pred prozorom i gleda u jednu točku.
„Rekla si mu da odlaziš, da si trudna ili oboje?“ –stala sam kraj nje.
„Prvo.“ –odgovorila je uzdahnuvši.
„Da si mu rekla kad si to odlučila možda i ne bi bio toliko bijesan!“
Slegnula je ramenima. Podignula sam ruku i prislonila ju na njeno rame pokazivajući joj da sam ondje u slučaju da me zatreba. Pogledala me suznih očiju, te me snažno zagrlila. Zajecala je, a ja sam ju potapšala po leđima pokušavajući ju utješiti, ali znala sam da je to bilo nemoguće.
Matt Doughtry's POV
„Još jedan, George!“ –zamahnuo sam čašom.
Stariji bucmasti barmen je odmahnuo glavom i uzeo mi čašu iz ruke. Često sam znao odlaziti u ovu gostionu sa prijateljima s posla, pa nas je konobar George uvijek posluživao. Ove sam se večeri družio s njim i whiskyem pokušavajući zaboraviti na to da Rose odlazi i da jedini ja nisam znao.
„Doughtry, mislim da pretjeruješ s alkoholom.“ –George je stavio čašu preda mnom. „Ovo ti je već četvrta čaša u pola sata!“
„Zar čovjek ne smije tugovati na miru?“ –pogledao sam ga.
„Trebao bi stati.“
„Da sam htio nekoga koji bi mi prigovarao, vratio bih se kući i slušao mamino zanovijetanje!“
Odmahnuo je glavom i uputio se k drugom gostu. Podignuo sam čašu i malo ju protresao. Led je udario od staklo. Uzdahnuo sam i popio ga cijelog, te udario čašom od šank. Prva je bila najgora, ali ostale tri sam popio kao vodu. Ponovno sam uzdahnuo i odmahnuo glavom ne vjerovajući u što sam se opustio. Dopustio sam joj da mi priraste srcu više nego sam trebao, a ona me iznevjerila. Mislio sam da smo prijatelji. Lagala mi je cijelo vrijeme.
„Trebao si znati da su sve cure iste, Matt!“ –lagano sam se udario rukom od čelo.
„Trebaš društvo, Matt?“ –čuo sam poznati glas.
Zakolutao sam očima i ugledao Larrya kraj sebe. Nasmijao sam se na glas i odmahnuo glavom.
„George, još jednu čašu!“ –uzviknuo sam. „I jednu za mog prijatelja koji mi je zabio nož u leđa!“
„Matt, ne glupiraj se!“ –sjeo je kraj mene. „Daj mi kavu, George!“
„Urazumi si prijatelja, Larry!“ –rekao mu je. „Ne prestaje piti!“
Larry je klimnuo glavom i pogledao u mene, a ja sam odmahnuo glavom gledajući ispred sebe. Odjednom im je svima bilo stalo do mene, a do prije pola sata nitko nije mario.
„Odlazi, Larry!“ –rekao sam mu.
„Ashlee me nazvala.“ –uzvratio je. „Rose se zabrinula...“
„Ne spominji mi ju!“
„Barem me poslušaj i prestani piti!“
„Poslušaj ti mene i goni se odavde!“
„Matte, ne glupiraj se!“
„Pusti me na miru, Larry! Ozbiljan sam!“
„Ponašaš se kao dijete!“
„Molim?!“ –dignuo sam se sa barske stolice i odgurnuo ga. „Lagao si mi, Larry!“
„Lagao?!“ –odmahnuo je glavom. „Nije bio moj posao da ti kažem da odlazi!“
„Bio je! Prijatelj si mi, partner... Izdao si me!“
„Sjedni da popričamo!“
„Odlazi!“
„Ne!“
„Odlazi!“
„Neću!“
Ljutito sam bacio novčanicu od dvadeset dolara na šank, uzeo jaknu i udaljio se od njega. Nisam imao namjeru vratiti se k njemu, a niti u stan. Obukao sam jaknu i krenuo se prošetati niz ulicu. Čuo sam kako me Larry doziva, ali sam samo požurio korak. Trenutno nisam imao volje vidjeti nikoga od svojih prijatelja, ako sam ih mogao uopće nazivati tako.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv