ponedjeljak, 18.01.2010.

8.poglavlje

Tjedan dana kasnije...

Rose Butler's POV

S osmijehom na licu sam se vozila autocestom. Bila sam presretna što je škola ranije završila i što sam prije krenula u svoj rodni grad. Predugo nisam vidjela cijelu obitelj, a i morala sam svratiti do mame na groblju, koja je nedavno imala rođendan i nisam mogla otići odnijeti cvijet zbog kolokvija.
Osmijeh mi je nestao s lica čim sam se sjetila mame. Imala sam osamnaest godina kad je poginula i zauvijek otišla iz mog života. Nisam htjela otiči na razgovor za upis na fakultet jer sam bila toliko slomljena da sam izgubila i na kilaži pošto nisam marila više o ničemu. Posvađale smo se toliko da smo jedna drugoj rekle nešto što nikada ne bismo. Rekla sam joj i da ju mrzim najviše od svega u životu i zbog toga sam sebe zamrzila. Tata mi je rekao da je znala da ne misli tako, da je znala kako sam to rekla u naletu ljutnje kao što je skoro svaki poludjeti tinejdžer to radio svojim roditeljima, ali krivica nije silazila sa mene. Bila sam previše ljuta na sebe što joj nisam stigla reći da ju volim, da sam pogriješila što sam se ponijela na onako neopisivo gadan način, ali nisam dobila priliku za to. Dečki mojih godina su se pijani vozili usred noći i udarili u nju. Nitko od njih nije poginuo nego je samo dobio lakše ozlijede i zbog toga sam ih mrzila. Proklinjala sam trenutak kad ih im je Bog dao još jednu šansu za život, a mojoj mami ju je odlučio oduzeti. Bila sam bijesna što nisu niti završilo u zatvor već u popravni dom(s obzirom da su imali sedamnaest godina!) i morali su odraditi nekoliko sati.
I sada sam bijesna kad pomislim na to. Nije bilo u redu da su oni sada mirno hodali gradom, ni ne razmišljajući o tome da su zbog alkoholiziranog stanja oduzeti nekome život, a ja više nisam imala mamu. Moja je mama bila odlična i jako dobra žena. Naravno, imala je svoje mane i vrline, kao svaki čovjek, ali bila je previše dobra žena da bi samo tako nestala s ovoga svijeta.
„K vragu!“ –rekla sam ljutito kad sam shvatila da mi suze kližu niz lice.
Obrisala sam ih i odlučila staviti malo življe pjesme samo kako bih se osjećala bolje. Lagane pjesme od Lifehousea su me deprimirale kad bih razmišljala o mami i jednostavno nisam htjela imati posla s tugom jer sam se previše veselila odlasku kući.

Mitchy City

Larry O'Conner's POV

Sjedio sam u automobilu dok sam čekao da mi partner donese kavu za vani s obzirom da smo u zadnje vrijeme jedva imali vremena da sjednemo i pojedemo brzinski ručak. Bio sam toliko iscrpljen od posla da sam jedva čekao večer kako bih se opustio i provodio vrijeme s Billiem kojeg već dosta vremena nisam vidio. Previše sam vremena na poslu i uz to sam se prepirao s Annom preko telefona. Govorila mi je da sam loš otac, da bih trebala više vremena provoditi s njim. Imala je sreće što je cura, a ja cure ne tučem iako mi je nekoliko puta došlo do mozga da bih ju mogao udariti kako bi napokon prestala pričati gluposti. Dobro je mogla vidjeti koliko se trudim oko Billie-ja i da želim što više vremena provoditi s njim, ali uporno je pokušavala pronaći bilo kakvi dokaz kako bi me okrivila za uništenje našeg braka. Nikako nije mogla prihvatiti da je zapravo ona bila ta koja ga je razorila i uništila.
„Sve je bilo lijepo, Anna. Zašto si to morala uništiti?“ –odmahnuo sam glavom. „Zašto uopće razmišljam o ovome?“
Otvaranje vratiju mi je odvratilo misli, pa sam ugledao Matta kako ulazi i pruži mi šalicu kave. Pogledao sam ju bolje čim sam ju primio, te zakolutavši očima ju pružio natrag.
„Mislim da je ova tvoja!“ –rekao sam.
Kako sam to znao? Po broju mobitela neke Tiffany koju ja nikada nisam ni vidio, a bome niti upoznao.
„Oprosti!“ –nasmiješio mi se i pružio mi drugu šalicu. „Cure me jednostavno žele!“
„Da im se prestaneš nabacivati, vjerojatno te ne bi toliko ganjale.“ –zakolutao sam očima.
„Zašto bih prestao? Ovako mi je baš super.“
„Lijepo za tebe!“
„Znaš što još nisam probao?“
„Ne znam, ali znam samo da jedva čekaš da mi ispričaš.“
„Seks u troje!“
„Matt, imam previše svojih gluposti po mozgu i ne bih volio imati i tvoje!“ –prostrijelio sam ga pogledom.
„Ok, kompa. Što je tebi?“ –zbunjeno me upitao. „Nešto si živčan u zadnje vrijeme!“
Odmahnuo sam rukom i nastavio gledati ispred sebe. Nisam ni želio pričati o tome. Smatrao sam da su to moje stvari i da one nikoga ne bi trebale zanimati.

Ashlee McCaleb's POV

Sjedila sam kod kuće i dosađivala se. Bilo je užasno provoditi vrijeme bez Rose ili Matta kod kuće. Pogledala sam na sat i vrijeme je toliko sporo prolazilo da sam mislila kako bih mogla uskoro poludjeti. Uzdahnula sam i legla na trosjed, prislonivši glavu na jastuk. Nisam imala nikakve volje prošetati se gradom jer nisam voljela samoću, a bome niti hladnoću koja je bila vani. Duboka jesen je uzela stvari u svoje ruke, pa je večinom ili padala kiša ili puhala bura, pa sam rado vrijeme provodila kod kuće, uz toplu peč.
Začula sam kako se vrata otvaraju, pa sam poskočila osmijehom na lice, a taj mi se osmijeh razvukao od uha do uha kad sam ugledala Matta kako ulazi. Dignula sam se sa trosjeda i potrčala ga zagrliti.
„Wow, Ash, što je bilo?“ –upitao me zbunjeno.
„Ništa.“ –nacerila sam se. „Samo sam sretna što više nisam sama!“
„Ovo je moj partner s posla. Larry!“ –pokazao mi je iza sebe.
Pogledala sam iza njega i ugledala zgodnog muškarca. Bio je viši od mene, možda previše, ali svidio mi se odmah.
„Ashlee, drago mi je.“ –pružila sam mu ruku osmijehom na licu.
„Larry, također!“ –nasmiješio mi se.
Dečko je stvarno imao predivan osmijeh, osmijeh koji me očarao. Krajičkom oka sam primjetila kako me Matt promatra onim sumnjičavim osmijehom na licu, pa sam ga samo prostrijelila pogledom.
„Rose ti se nije javila?“ –upitao me otvarajući frižider.
„Ne. Rekla je da će me nazvati čim dođe!“ –odgovorila sam i pogledala u Larrya. „Slobodno sjedni gdje god poželiš!“
„Hvala.“ –sjeo je na trosjed.
„Hej, Ash, Hoćeš li napraviti kavu?“ –upitao me Matt.
„Zašto ju ti ne bi napravio?“ –pogledala sam ga.
„Ja se idem istuširati. Hajde, molim te, ja ću slijedećih tjedan dana čistiti po kući!“
„Sigurno?“
„Da, da. Sigurno!“
„Dobro.“
„Hvala!“ –nacerio mi se i potrčao u sobu.
„Znaš da nema šanse da će počistiti kuću?“ –iznenada sam čula Larryev glas.
Okrenula sam se i ugledala ga pred sobom. Klimnula sam i nasmiješila se.
„Treba li ti pomoć?“ –upitao me.
„Ne, hvala. Slobodno sjedni!“ –rekla sam mu odmahnuvši rukom.
„Nije mi problem.“ –nasmiješio mi se. „Uostalom, ja sve radim kod kuće!“
„Uzmi onda šalice sa gornje police.“ –uzvratila sam. „Sad ste završili s poslom?“
„Da. Uspio me nagovoriti da dođem k vama pošto tek za sat vremena moram po sina!“
„Rekao mi je Matt da imaš sina. Koliko mali ima godina?“
„Šest.“
„Joj, najbolje godine, čovječe!“
„Da. Mali je termit, ali dobar je!“
Nasmiješila sam mu se. Pretpostavila sam da znam kako je to imati tako malo dijete pošto sam zbog fakuleta morala odraditi praksu u vrtiću.
„Ona voli dijecu!“ –uzviknuo je Matt izlazivši iz sobe.
Uzela sam mokru krpu iz sudopera i pogodila ga u lice, te odmahnula glavom. Nisam znala što je on to pokušavao učiniti, ali nisam voljela da mi se netko ubacuje u nabacivanju.
„I, voliš dijecu, ha?“ –nasmiješeno će Larry.
„Studiram za tetu iz vrtiča.“ –odgovorila sam.
Klimnuo je glavom i ponovno mi se nasmiješio. Bilo je nešto savršeno u njegovom pogledu, a to mi se jako sviđalo.

Ohana city

Rose Butler's POV

Mrak je već pao, a ja sam se osmijehom na licu vozila ulicama svoga rodnog grada. Hvatao me čudan osjećaj kad sam ugledala svoju kuću u daljini i jedva sam čekala da napokon dođem ondje i zagrlim obitelj koju dosta dugo nisam vidjela. Jako su mi nedostajali, pa sam nagazila na papučicu gasa i požurila prema domu.
Parkirala sam se ispred kuće i izašla iz automobila, te izvadila torbu iz gepeka. Vukla sam je do ulaza, te ju ispustila iz ruke i pozvonila čekajući da mi netko otvori.
„Samo malo!“ –začula sam glas svoje starije sestre Hanne.
Osmijeh mi se razvukao od uha do uha kad sam čula korake kako se približavaju vratima. Kad su se otvorila preda mnom je stajala Hanna. Ona je bila djevojka moje visine, te plavkasto – smeđe kose do ramena i zelenih očiju.
„Rosie!“ –uzviknula je i snažno me zagrlila.
„Hej, Hanna.“ –nasmiješeno sam joj uzvratila zagrljaj.
„Napokon si došla!“
„Jesam. Bilo je i vrijeme!“
„O, Rose!“ –iza nje se pojavio moj otac.
Nasmiješeno sam zagrlila krupnog i visokog čovjeka, te ga poljubila u obraz. Promatrao me svojim smeđim očima i nasmiješio mi se velikim osmijehom.
„Bilo je lijepo biti ponovno kod kuće!“ –pomislila sam.
„Upravo sam napravila tvoje najdraže kolače.“ –rekla mi je Hanna, te me povukla u kuću.
Okrenula sam se i shvatila da mi tata nosi torbu. Zatvorio je vrata za sobom, a ja sam ušla u kuhinju i ugledala čupavce na sred stola.
„Oho, jedva čekam da ih okusim!“ –nasmiješila sam se, te skinula jaknu sa sebe.
„Rosie, moraš nam puno toga ispričati.“ –tata je sjeo za stol.
„Hoću, ali ima vremena za to!“ –uuvratila sam i sjela kraj njega. „Gdje je baka?“
„Ona je kod susjede. Znaš da nikada ne može biti kod kuće!“ –nasmiješila mi se sestra.
Klimnula sam glavom i nasmiješila se veselo. Nisam mogla opisati osjećaj kojeg sam imala u srcu kad sam ugledala tatu i sestru i što sam ponovno bila kod kuće.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.