subota, 06.03.2010.
20.poglavlje
Razmišljam si kome bih mogla posvetiti ovaj post.... a onda sam se sjetila da vas ima previše.... Posvečujem ovaj post svima vama; zato što me trpite, zato što me još niste poslali negdje daleko, daleko(ne želim prostačitiXD - pa si vi mislite na što sam mislila:P), zato što pratite moje priče....
Znajte da vas jako volim zbog toga! Puno vam hvala.
Znajte da vas jako volim zbog toga! Puno vam hvala.
Nekoliko dana kasnije...
Rose Butler's POV
Telefon je uporno zvonio. Pospano sam otvorila svoje oči i pogledala na mobitel koliko je sat. Nije bilo ni pet i pol ujutro. Jako me začudilo što je netko zvao u ono doba, ali odlučila sam vidjeti tko nas je trebao po noći. Dignula sam se sa kreveta i izašla iz sobe, a onda ugledala i Matta kako trljajući oko izlazi iz svoje.
„Tko je?“ –upitao me.
„Ne znam, ali zavrnut ću joj ili mu vrat čim se javim!“ –odgovorila sam i podignula slušalicu. „Halo?“
„Rosie...“ –oglasio se drhtavi glas moje sestre.
„Hanna?“ –zbunjeno sam pogledala u Matta koji je bio nagnut na vrata gledajući me. „Što je bilo? Zašto me zoveš tako rano ujutro?“
„Oprosti, ali imala sam osjećaj da bih te trebala zvati.“ –duboko je uzdahnla.
„Hanna, zašto imam osjećaj da se nešto dogodilo?“
„U bolnici sam, Rose!“
„Što je bilo?! Nešto ti se dogodilo?“
„Ne meni... Tata i baka su doživjeli automobilsku nesreću! Baka je poginula na licu mjesta, a tata je još u operacijskoj sali!“
Nije bilo moguće da se to dogodilo. Sigurna sam da je sve to bila laž. Nisam mogla vjerovati da se ponovila povijest koja se desila prije četiri godine. Bila sam sigurna da je tata sjedio kraj sestre i hihotao se dok se baka već u ono doba budila.
„Rose!“ –proderala mi se na uho.
„Lažeš, jelda?“ –uzvratila sam drhtavim glasom.
„Voljela bih da lažem, sekice.“
„Dolazim što brže mogu, ok? Čekaj me u bolnici.“
„Što se dogodilo?“ –upitao me Matt nakon što sam spustila slušalicu.
„Vračam se doma!“ –potrčala sam u u sobu.
„Zašto?“
Nisam ga slušala. Živčano sam skidala putnu torbu sa ormara i bacila ju na krevet, te bacala odjeću u nju dok su mi ruke drhtale od šoka.
„Rose?!“ –Matt me okrenuo prema sebi. „Što-se-dogodilo?“
„Samo me pusti da torbu dovršim!“ –krenula sam ubaciti još koju odjeću kad me ponovno okrenuo prema sebi.
„Hoćeš li mi, k vragu, reći što se dogodilo?!“ –ovoga me puta pitao grubljim glasom.
„Tata i baka su imali nesreću. Baka je poginula, a tatu operiraju!“ –uzdahnula sam.
„O... k vragu...“ –promrmljao je i krenuo me zagrliti, ali odbacila sam ga od sebe.
„Nemoj!“ –odmahnula sam rukom i nastavila spremati putnu torbu.
Da sam mu dopustila da me zagrli rasplakala bih se, a plakanje je bilo zadnje što sam u onom trenutku trebala učiniti. Morala sam biti hrabra i skulirati se prije puta kako mi se ništa ne bi dogodilo na cesti. Ruke su mi i dalje drhtale.
Matt Doughtry's POV
Gledao sam u Rose i poželio učiniti nešto kako bih ju pokušao smiriti, ali dobro sam znao da ništa ne bi pomoglo u onom trenutku. Vidio sam koliko joj ruke drhte dok zatvara torbu i suzne oči. Znao sam da pokušava biti jaka, ali išlo bi joj puno bolje da joj oči nisu bile pune suza i čekale samo jedan treptaj da proklize niz njeno rumeno lice. Spustila je torbu na pod i pogledala me. Spustila je pogled i zajecala iznenada, te prekrila rukama lice. Rose Butler se slomila preda mnom i nisam se osjećao najbolje. Prišao sam joj i snažno ju zagrlio tapšajući je po leđima jer nisam znao što bih mogao reći u onom trenutku kako bih ju smirio. Znao sam da riječima ne bih ništa poduzeo jer niti meni ne bi pomoglo da mi netko priča dok razmišljam kako bi mogao izgubiti jednu važnu osobu.
„Je li ok ako idem s tobom?“ –upitao sam je tiho.
„Učinio bi to?“ –odmaknula se od mene i obrisala suze.
„Mogu zatražiti nekoliko slobodnih dana, ali onda moramo krenuti nakon sedam.“ –objasnio sam joj.
„Bilo bi mi drago da ne idem sama.“
„Dobro, a sada se pokušaj smiriti. Hoćeš li da ti napravim čaj?“
„Ne, hvala. Idem napraviti kavu!“
„I ti si ovisna o kofeinu, ha?“ –nasmiješio sam joj se pokušavajući ju razvedriti.
Potrudila se uzvratiti mi osmijeh, ali vidjelo se koliko je lažan bio. Uzdahnuo sam, a ona je izašla iz sobe. Zaustavio sam je.
„Bit će on dobro!“ –uzvratio sam.
Klimnula je glavom i ispustila nježno moju ruku. Prvi put sam vidio Rose onako slomljenu i nije mi bilo drago zbog toga što joj se dogodilo. Volio sam njezin osmijeh koji bi me natjerao da se nasmijem i kad nisam imao najbolji dan na poslu, kad sam bio užasno živčan. Tada sam se i ja osjećao loše jer ju nisam volio gledati onakvu i bila mi je čudna. Uvijek je imala osmijeh na licu čak i kad nije bilo potrebno. Rose je imala nešto u sebi, nešto što je mene prebrzo počelo mjenjati u boljeg čovjeka. Okrenuo sam se i ugledao ju kako zamišljeno gleda u kipuću vodu. Uzdahnula je i prekrila lice jednom rukom.
Rose Butler's POV
Sjedila sam na sjedalu Mattovog Jeepa. Bilo mi je toplo, ali neugodno u srcu. Pratila sam kapi kiše koje su neprestano padale na staklo, a kad sam pogledala ispred sebe brisaći su ih se pokušavali riješiti. Nije pomagalo jer su se stvarale nove svaki put. Sklonila sam pogled i pogledala u svoje ruke koje su čvrsto držale kaput. Pokušavala sam biti pribrana, ne plakati, smiriti se, ali to mi je počinjalo oduzimati koncentraciju. Ruke su mi neprestano drhtale od straha da ne izgubim i oca kad i baku, a prije nekoliko godina majku. Kao djevojčica sam se uvijek bojala da će me roditelji napustiti, da će im se nešto desiti i da ću ostati sama. Kad je mama poginula sam se osjećala usamljeno unatoč tome što sam imala oca, sestru i baku koji su me pokušavali držati pribranu, na životu, a sada... sada je jedna od tih osoba umrla, nema je više dok se druga bori za život. Osjećala sam se užasno. Osjećala sam se samom i kao da me nešto gušilo u prsima. Otkopčala sam kaput i pokušala uzeti malo sviježeg zraka, ali ni to nije pomagalo jer se u zraku osjećala toplina, toplina koja mi je sada išča na živce.
„Nemoj puknuti, nemoj puknuti, nemoj puknuti!“ –ponavljala sam u sebi trudeći se ne zajecati, ali vid mi se već maglio zbog suza.
Pjesma koju sam namjestila za melodiju poziva na mobitelu me trgnula iz zramišljanja, pa sam kopala po torbici kako bih ga pronašla. Odahnula sam kad sam ugledala Ashleeno ime na ekranu. Bojala sam se da bi me Hanna mogla nazvati i javiti mi loše vijesti.
„Halo?“ –javila sam se drhtavim glasom.
„Rose, sad sam vidjela poruku!“ –uzvratila je. „Jesi li dobro?“
K vragu! Nije me smijela to pitati jer su suze samo potekle niz lice. Zajecala sam i samo šutila jer nisam mogla ništa reći. Htjela sam, ali nisam mogla.
„Rosie?!“ –prozvala me.
Matt mi je uzeo mobitel iz ruke znajući da sam se ja blokirala.
„Hej, nazvat ćemo te kasnije, ok?“ –uzvratio je. „Dobro.“
Spustio je slušalicu i stavio mobitel ispred mene. Duboko sam uzdahnula pokušavajući uhvatiti malo zraka jer od jecanja nisam mogla i počela sam čak i štucati. Matt me jednom rukom uhvatio za moju i čvrsto ju stisnuo dok je drugom držao volan i vozio.
„Pokušaj se smiriti, Rose!“ –rekao mi je mirno i nježno. „Plakanje ti u ovom trenutku neće pomoći!“
„Kao da to ne znam!“ –proderala sam se. „Suze nisu vratile moju mamu, a neće vratiti niti baku, a bome neće niti spasiti tatu!“
Gledao je ispred sebe u tišini. Uzdahnula sam i izvukla svoju ruku iz njegove odmahnuvši glavom. Jednu sam ruku prislonila na čelo dok sam drugom ponovno stiskala kaput.
„Oprosti...“ –promrmljala sam tiho. „Samo... Ne znam što da radim, Matt!“
„Smiri se.“ –rekao mi je.
Matt Doughtry's POV
Nisam znao kako se osjećala niti kako bih joj mogao pomoći, pa sam odlučio šutjeti kako ju ne bih gnjavio glupostima. Naživcirala se već na mene i nisam ju htio i dalje živcirati. Krajičkom oka sam pogledao u nju. Gledala je tužno kroz prozor u prazno, očito, jer od kapljica kiše ništa nije mogla vidjeti vani, a uostalom nije bilo ničeg zanimljivog jer smo se već satima vozili autocestom.
Shvatio sam da slušamo lagane pjesme, pa sam odlučio promjeniti CD i staviti neke veselije unatoč tome što sam znao da njoj nije do osmijeha, ali smatrao sam da bi ju lagane pjesme mogle dovesti samo do depresije. Okrenula je pogled prema meni i nasmiješila mi se. Napokon mi je, nakon satima vožnje, podarila još jedan osmijeh koji je okružio moje srce toplinom. Uzvratio sam joj osmijeh, te nastavio gledati ispred sebe. Mrzio sam se voziti po kiši jer sam uvijek morao paziti na to kako vozim. Inače sam pazio, ali trebao sam to činiti puno opreznije kad su u pitanju bile mokre ceste. Mislim da je nevrijeme izabralo najgori trenutak jer je mogao samo pogoršati stvari s Rose.
„Skreni desno!“ –rekla mi je odjednom.
Dao sam žmigavac i ušao u desnu uličicu. Došli smo u predivnu i mirnu četvrt. Nije bilo ni čudo što je u onom trenutku bila mirna kad je vani pljuštalo. Nitko pametan se ne bi nalazio izvan kuće na najjačem pljusku kojeg sam ikada vidio. Zaustavio sam se ispred kučice boje breskve u kojoj je jedno svijetlo bilo upaljeno. Pogledao sam u Rose koja je duboko uzdahnula i nešto tiho mrmljala. Pokušao sam shvatiti što priča i da li meni nešto želi reći, ali nisam uspio čuti što je ponavljala. Otvorila je vrata i iskočila iz automobila, a ja sam ju slijedio. Otvorio sam gepek i uzeo nam torbe dok je ona stajala pred vratima. U samo nekoliko sekundi sam bio potpuno mokar i umoran od puta. Jedva sam čekao da se istuširam.
Ulazna su se vrata otvorila, a preda mnom se pojavila starija djevojka za koju sam pretpostavio da je Roseina sestra. Snažno ju je zagrlila i zajedno su se rasplakale. Duboko sam uzdahnuo i pogledao u drugu stranu pokušavajući ne razmišljati o njima i slušati jecanje, ali to je bilo jednostavno ne moguće.
„Hanna, moram te upoznati sa cimerom!“ –rekla je Rose nakon nekoliko sekundu.
Okrenuo sam se i nasmiješio djevojci čije su oči bile suzne i crvene.
„Matt, drago mi je!“ –pružio sam joj ruku.
„Hanna – također!“ –prostresla ju je. „Uđite prije nego se prehladite.“
„Matt, hoćeš li se istuširati?“ –pogledala me Rose.
„Volio bih.“ –promrmljao sam.
„Odvest ću te do kupatila.“ –rekla mi je. „Nego, Hanna, zašto nisi u bolnici?“
Penjali smo se stepenicama na kat.
„Tata je operiran, ali rekli su mi da su slijedećih četrdeset i dva sata kritična!“ –uzdahnula je drhtavim glasom. „Natjerali su me da idem kući!“
„Hvala!“ –rekao sam Rose kad mi je pokazala gdje se nalazila kupaonica.
Klimnula je glavom, a ja sam ušao u kupatilo i duboko uzdahnuo.
Unatoč tome što sam htio pustiti sestre same, rekle su im da im pravim društvo kako ne bi razmišljale o nesreći koja se dogodila, ali to ih nije zaustavilo u neprestanom plakanju. Tek iza ponoću su odlučile otići spavati, a ja sam se još jednom istuširao. Prije nego sam ušao u gostinjsku sobu, otišao sam provjeriti da li Rose spava. Činilo mi se da je odavno utonula u duboki san i bilo mi je drago zbog toga. Nadao sam se samo da neće imati noćne more i da se neće probuditi usred noći. Sutra ih je čekao veliki dan. Trebale su otići organizirati bakin sprovod, a nakon toga su odlučile otići posjetiti oca nadajući se da će biti budan.
Zatvorio sam vrata nakon nekog vremena i vratio se u svoju sobu. Legao sam u krevet i zatvorio oči. Nedostajalo mi je samo nekoliko sekundi da zaspem kad sam čuo zvonjavu mobitela. Opsovao sam sve po spisku u sebi jer sam se želio odmoriti pošto sam bio previše umoran, a onda sam frknuo i pogledao tko me to zivkao u ovo doba noći. Smirio sam se kad sam ugledao Ashleeno ime na ekrano.
„Reci, Ashlee?“ –uzdahnuo sam.
„Probudila sam te?“ –upitala me.
„Ne, ali skoro sam zaspao!“
„Oprosti, ali zabrinuta sam za Rose! Mobitel joj je isključen, a želim znati što joj je!“
„Spava.“
„Oh, nisam znala! Kako je ona?“
„Loše!“
„Njezin tata?“
„Operiran je, ali moraju biti sigurni da će sve biti u redu. Rekli su doktori da su prva četrdeset i dva sata kritična!“
„Sranje!!! Trebam li doći?“
„Nema potrebe! Ja sam s njom!“
„Sigurno ne trebam doći? Mogu krenuti odmah ujutro!“
„Stvarno nema potrebe, Ashlee! Već sam ja ovdje.“
„U redu, ali obećaj mi da ćeš me nazvati ako bilo što zatreba!“
„Obećajem!“
„Reci tom Mattu da ću ga razbiti kad se vrati na posao jer me ostavio sa klincem koji je puno dosadniji od njega!“ –čuo sam Larryev glas u pozadini.
„Čuo sam ga!“ –rekao sam osmijehom.
„Čuo te!“ –rekla mu je.
„Ako vam ne smeta, ja bih otišao spavati! Umoran sam!“
„Oh, da! Oprosti što sam te zadržala. Zovi ako bilo što zatreba, ok? Laku noć!“
„Laku noć!“ –spustio sam slušalicu i stavio mobitel na noćni ormarić.
Zatvorio sam oči u nadi da ću uskoro zaspati, ali kapljice kiše koje su udarale manijački na staklo mi nisu davale mira. Uzdahnula sam i prošao rukom preko lica, te frknuo. Pokušavao sam se natjerati da zaspem, ali ništa nije pomagalo. Iznenada sam začuo škripanje, pa sam pogledao prema vratima i ugledao Rose na ulazu.
„Je li sve u redu?“ –upitao sam je preplašeno.
„Mogu spavati sa tobom?“ –promrljala je tiho i sramežljivo.
Prvo sam šutio jer nisam znao što bih odgovorio, ali bilo mi je drago što je htjela zaspati kraj mene. Potvrdio sam joj, a ona se približila krevetu, podignula je deke i legla što bliže meni. Podragao sam joj obraze jer sam primjetio kako su joj se oči caklile. Pretpostavio sam da je ponovno plakala. Utisnuo sam joj poljubac u čelo, a ona je zaklopila oči.
It was easy to see you'd been crying
Seems like everywhere you turn catastrophe it reigns
But who really profits from the dying
I could hold you in my arms
I could hold you forever
I could hold you in my arms
I could hold you forever
~Hold You In My Arms - Ray LaMontagne
Update 08.03.: Sretan vam Dan žena! :)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Adastra - Ja se kajem
A Fine Frenzy - Almost Lover
~I chose to love you in silence, for in silence I find no rejection. I chose to love you in your loneliness, for in your loneliness no one owns you, but me.
-Source Unknown
Matt Doughtry(21)
~Even if love is full of thorns, I'd still embrace it for I know that in between those thorns, there is a rose that's worth all the pain. -
Source Unknown
Ashlee McCaleb(21)
~When you are in Love you can't fall asleep because reality is better than your dreams.
-Dr Seuss
Larry O'Conner(23)
~We sat side by side in the morning light and looked out at the future together.
-Brian Andres
Hanna Butler(23)
~Friendship opens many doors, each with a different view, but none could be more welcome than the door that leads to you.
- Source Unknown
Anna O'Conner(23)
~It's true we don't know what we've got until its gone, but we don't know what we've been missing until it arrives.
-Source Unknown
Rita Doughtry(18)
~Love at first sight is easy to understand; it's when two people have been looking at each other for a lifetime that it becomes a miracle.
-Amy Bloom
Arhiva:
10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.
17.18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.25. 26. 27. 28.
29. 30. 31. 32. 33. 34.
By: Rose B.